Elrond Smith priča o "Divnim mračnim stvorenjima"

Priče, fotografije/crtezi/slike, vidio klipovi... o mračnim i ambivalentnim stvorenjima...

Tek da ne bude zabune. Tekstove na ovoj temi neću raditi po principu "copy/paste" već ću obradjivati različite tekstove i nakon toga pisati sopstvenu verziju na "zadatu temu".
Dakle, ako nije drugačije navedeno sve u nastavku (bar ono postovano od mene) biće zaista i tekstovi koje sam sam i napisao

Za sada na ovoj temi (na ovoj prvoj strani) postoje "priče" o sledecem (vidi ispod), a na sledećim stranama će valjda biti još pa ostanite, čitajte i komentarišite  

Alkonist/a

Домовой (ruski) ili kod nas Domaći (srpski)

Priča "Šuma Striborova"

Sirene (grčki: jednina - Σειρήν Seirēna, množina - Σειρῆνες Seirēne)

Succubus (množina Succubi)

Incubus (množina Incubi)

Alkonist/a

Bice sa tijelom ptice i glavom prelijepe djevojke. Atributi ljudske figure mogu po nekada biti i torzo s tim da su krila i donji dio pticijeg tijala uvijeg zastupljeni u toj formi.

Imala je opojan predivan zov koji bi privlacio ljude. Ko bi cuo taj zov ostao bi zauvijek blazen i izgubljen.
U ruskom folkloru Alkonist ima sve atribute sirene (u grckoj mitologiji) sem u fizickom pogledu i prostoru koji nastanjuje (sirena more, a Alkonist sume).

Домовой (ruski) ili kod nas Domaći (srpski) (setite se "Šume Striborove")

Домовой predstavlja kućnog duha. Prisutan je u gotovo svim slovenskim narodima.

Домовой je predstavljan kao mali muški patuljak sa bradom, a po nekada i maljama po čitavom tijelu. Imao je najčešće sivu bradu, a po nekada i mali rep ili male rogove.

Po predanju Домовой je znao da uzme oblik starog gazde kuće (najčešće je gazda kuće starija osoba).
Tako su kružile priče da su komšije viđale gazdu u polju ili u dvorištu kako se bavi svojim poslom, dok je pravi gazda začuđeno kasnije izjavljivao da je on za to vrijeme boravio u kući i dremao.
Postoje i priče u kojima je mogao da uzme oblik i mačke ili psa, ali su te znatno ređe. Jako retko se prikazuje i kao čudovište.
Po nekada se njegovo prisustvo manifestuje i tako što se u kući predmeti pomeraju sami od sebe, čuju se zvuci iako na tim mestima nema nikoga i slično. Ove pojave ne moraju nužno da imaju zle namere ili posledice po ukućane.
Tokom XX vijeka često se u rusiji moglo čuti da je neko fotoaparatom ili kamerom "uhvatio" Домовой.

Veruje se, kada se Домовой prikaže nekom iz porodice ili glavi kuće, da se treba osloviti sa "gospodaru" ili "gazda" i da mu se tako ukaže poštovanje.
Домовой je kućni duh i njen zaštitnik.

Kod nas se u pričama domaći pominju u "Šumi Striborovoj"

Čitavu priču možete pročitati u nastavku teksta

Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi. Morala je pak ta šuma ostati začarana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oči.

»Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio«, - progovori momak od šale.

» Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću«, - pomisli grješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

»Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom!« - reče guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: »Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam«, postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa.

Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima. Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.

»Evo, majko, snahe«, - reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.
»Hvala Bogu, sinko«, - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima. Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu: »Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!« Sin se malo ne skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: »Moja majka mora da je vještica«. I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.

»Nema puta na onu visinu«, - reče starica.
»Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje«, - reče snaha.
Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi svojoj ženi.

To se tako ražalilo majci, da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: »Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.« No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka.

Drugog dana zapovjedi snaha baki:

»Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak.«
»Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero«, - odvrati baka.
»Radovat će se šaran, propadneš li s njime«, reče snaha.

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još ne će da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grješan. »I bolje da poginem«, pomisli baka i ide po ledu. Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese srećno snasi.

Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:

»Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.«

I ne dade majci, da okrpa sinovu košulju. Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:

»Bože moj, pomozi mi!«

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava jer je umilne ćudi. Pod pazuhom joj svežanj triješća.

»Hoćete li, bako, kupiti luči?« pita djevojče.

»Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić«, - reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. Baka okrpa djevojčici rukav, a djevojka joj dade svežanj luči, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.

U veče reče snaha baki: »Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim.« Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.

Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tražila drva, začuje, kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!

»Tko je božji? « - upita baka iz komore.
»Domaći! Domaći!« - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrepci pod strehom.

Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona ude u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo »Domaći«, sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.

Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.

Čini se baki, da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo sa Domaćima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

»Božja braćo«, - reče onda baka Domaćima, »biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem momu sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti? ! « Baka stane pripovijedati Domaćima sve, kako je bilo. Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.

Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Domaćih, po imenu Malik Tintilinić: »Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik.«

Svi Domaći ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolač. Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - prasne plamen, skočiše Domaći, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognjište, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov - kvrcnuše daščice na krovu i nestade Domaćih. Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu.

Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Rastepe joj se kolač u rukama, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jeda:

» Što je ovo bilo, nesrećo stara! «
»Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata«, - reče baka i mudro se drži.

»A što je ono u pepelu?« - opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opančića Malika Tintilinića.
»Ono je žeravica«, - odvraća baka.

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega što je na ognjištu. Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

»Što je ovo, nesrećo stara? « - pišti snaha.
»Poprskao te kesten iz žeravice«, - odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniću, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.

Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi, kako ona ima pilića na Božić, kad ih nitko nema.

Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snasi, da su pilići izašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo u trijem. Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu.

Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno pođe do sina govoreći: »Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš.« I mati htjede da ogrli sinka.

Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju. Neće da sudi ženi-guji nego još vikne na majku:

»Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!«

E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila.

Sin privoli, da mati ostane do večera još u kući. Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove.

Čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi - i sada sin osjeti, kako je počinio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:

»Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni«.

Skoči veselo zlorada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom. A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.

Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu! Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noć.

Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.

»Božja braćo«, - reče baka, - »nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreći.« Pripovjedi baka Domaćima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili, da je u snahe zaista gujin jezik.

» Izagnao me, a vi pomozite, ako znate.« Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju baki savjeta. Ali onda Malik Tintilinić reče: »Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade.«

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove.

Jašu oni kroz noć - na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trči snaha i sin, sve im nestaje sape. Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.

Spozna snaha sve u mraku, da je ono šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: »Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija« - i poletje još brže za jelenom.

Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.

»Pomozi baki, propala je od snahe-guje«, rekoše Domaći Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti.

Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki:

»Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno!«

Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju.

»Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina!« - reče Stribor.

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora:

»A što će biti od mog sina?«
»Ne budali, bako! « - odgovori Stribor: - »Otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati ne ćeš za kakvog sina!«

Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od gredice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče:

»Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina! «

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.

Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade Stribora i Domaćih, - ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju - uteče u rupu - a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.

Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom, što im bijaše dovela Domaće u kuću.

Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi.

I. B. Mažuranić Priče iz davnine

Sirene (grčki: jednina - Σειρήν Seirēna, množina - Σειρῆνες Seirēne)

Po grčkoj mitologiji sirene su najčešće opasna stvorenja okarakterisana kao bića koja mame i zavode muškarce svojom muzikom i pjesmom. Naročito su bile pogubne za mornare i u blizini ostrva koja su naseljavale: Sirenum scopuli (latinski), cvjetno ostrvo Anthemoessa, Cape Pelorum, Sernuse i Capreae.

Do današnjeg dana, od svog prvog pojavljivanja, sirene su imale više obličija dok nisu "poprimile" svoju sadašnju formu.
Kada su se po predanju tek pojavile, sirene su bile dvorske dame (na neki način i sluškinje) grčke boginje Persefone. Kada je Persefonu oteo Had, Demetara im je dala novo obličije: tijela ptice dok im je glava ostala kakva je i bila (iz tog razloga grci su ih zvali krilate djevojke), a zatim ih poslala da traže Persefonu, njenu kći.
Nakon duge potrage su odustale i nastanile se na cvetnom ostrvu Anthemoessa.

Svoj prvobitni oblik sirene su dugo zadržale, a kadkada su dobijale i lavlju grivu. Nekada su imale i krila i ruke. A znale su da sviraju i neki instrument. Najčešće harfu pa je na starim prikazima harfa često u njihovom prisustvu.

U ovoj verziji one imaju divnu glavu. U drugoj verziji njihove lijepa glava je samo privid i predstavljaju u suštini čudovišta u koja ih je Demetra pretvorila jer nisu sačuvale njenu kći Persefonu.


Tek kasnije (od Rimljana) sirene dobijaju drugo obličije, odnosno, smeštene su u vodi gdje im je donji dio tijela poprimio riblje obličije dok su od struka na gore imale djevojačke karakteristike.
Takođe, Rimljani ih povezuju blisko sa morem i nazivaju ih kćerima Phorcys-ovim (prvobitni Grčki bog mora).
Ove odlike su kasnije preuzeli svi. Naričito narodi koji su dominantno bili prisutni kao moreplovci u oblasni Mediterana: Španci, Italijani, Portugalci, Francuzi. Na svim ovim jezicima ustalio se naziv koji je zvučao vrlo slično: Sirena, Sirène, Sirena, Syrena, Sirenă and Sereia. Kod nas i na prostoru bivše Jugoslavije je takođe ustaljen naziv Sirena.

Narodi koji su nastanjivali sadašnju Britaniju i Irsku su prihvatili ovaj oblik, ali su ih nazvali "mermaid" - kovanica od riba-djevojka.

Sirene su često nazivali i muzama "donjeg svijeta".
Takođe, obajšnjenje zašto je njihov zov tako opojan je i sledeće: njihov zov i pjesma predstavljaju stalni poziv Persefoni da im se odazove i vrati. Kako je to poziv upućen boginji smrtnici nemaju snage da mu se odupru, padaju pod njegov uticaj i kreću ka sirenama ne razmišljajući ni očemu drugom sem da dođu do njih.
Kako su ostrva koje su sirene nastanjivale bila prepuna hridi i grebena taj put do njih se nije najsretnije završavao.

Od IV vijeka nove ere, pod uticajem hrišćanstva, sirene se sve ređe pominju, a i kada se pominju pominju se kao šakali (Isaia 13:22).
Sirene sve češće predstavljaju požudu i otelotvorenje zla koje žena i žensko tijelo pružaju i na koje navode. Sirene u ovom kontekstu postaju sve što je loše i sve manje podsećaju na svoj dotadašnji uzor u grčkim i rimskim legendama kao abivalentnih bića koja ne moraju nužno biti zla sama po sebi.

Ovakva interpretacija se okončava tokom kraja XIX vijeka, a u korist ponovnog oživljavanja sirena kakvim su ih vidjeli antički narodi - prevashodno Grci.

Kao što se da vidjeti Alkonista u ruskoj mitologiji je po fizionomiji gotovo identična prvobitnoj grčkoj verziji sirene.























Prava danasnja sirena

Succubus (množina Succubi)


Ime Succubus dolazi iz latinske riječi succuba što se može prevesti kao "leći ispod" odnosno predstavlja kovanicu sub - ispod i cubare - leći.

Po predanju Succubus je ženski demon vrlo privlačnog izgleda kada uzme ljudsku formu. Ovdje valja naglasiti da postoje oprečna mišljenja i viđenja njenog demonskog prikaza. U jednom će biti u "klasičnom demonskom prikazu" dok se u drugom ne razlikuje previše od iste one prelijepe ljudske djevojke sa možda jednim ili više demonskih atributa kao što su: rogovi, rep, kopita, krila, i produženi nokti u obliku kandži..

Glavni cilj joj je da zavede muškarca, najčešće kroz seksualni odnos, i da tako uzima životnu energiju iz njega. Ukoliko se ova "veza" oduži čovjeku prijeti pogoršanje zdravlja i na kraju može doći i do smrti.
Najomiljenije mete su im bili sveštenici zakleti na celibat. Isti su ih takođe optuživali za grešne i požudne misli i snove.

Njen muški pandan je Incubus (o njemu ću pisati i sledećem tekstu).

Kako su Succubusi najčešće napadale svoje žrtve tokom sna vezivale su se za sledeće simptome u snu: teško disanje, pritisak na tijelu - najčeće grudima, halucinacije tokom sna, trnjenje ili paraliza udova i drugih djelova tijela tokom sna i slično.

Iz tog razloga jedan od glavnih zadataka sveštenih lica raznih religija bio je da sačuvaju ljude od pogubnog uticaja / napada Succubusa.

Succubus se pominje u gotovo svim velikim religijama i na većini kontinenata: judeizmu, hrišćanstvu, islamu, religijama u Japanu, starim religijama na prostoru današnje Britanije i Irske.

Smatra se da je prvi Succubus nastao od Lilith, prve žene koju je stvorio Bog da bude Adamova supruga. Kada se pobunila protiv neravnopravnosti tj. nije priznala Adama kao nadređenog odnosno važnijeg od sebe desio se njen progon. Po jednoj verziji bila je otjerana, a po drugoj je pobjegla iz Rajskog Vrta. (O Lilith ću detaljnije pisati u jednom od sledećih tekstova).


Pominje se međutim da nisu svi Succubusi imali krajnje loše namjere sa svojim ljudskim partnerima tj. njihovu smrt, već da su im kao svojim ljubavnicima pomagali da napreduju u društvu i vezivale se za njih kao što bi to učinila dobra žena za svog dragog. U voj vezi / simbiozi muškarac bi svojevoljno davao Succubusu mali dio svoje životne energije i tako je hranio, dok bi ona (Succubus) uzimala od njega tek toliko životne energije koliko joj je bilo potrebno da preživi i bez narušavanja njegovog zdravlja. On bi čuvao tajnu njenog postojanja od drugih, a ona bi mu pomagala dajući mu prednosti nad drugima: snagu, informacije, uticaj, moć...

Takav slučaj može se naći u djelu Waltera Mapesa "De Nugis Curialium", djelo iz 12. vijeka koje kaže da je Papa Silvester (Sylvester) - 999 - 1003 bio u odnosu sa Succubusom Meridianom, koja mu je pomogla da se uzdigne do najvećeg nivoa u Katoličkoj crkvi. Prije svoje smrti Papa Silvester je priznao ovaj svoj grijeh.


Najpoznatiji Succubusi ili njihovi najpoznatiji oblici su:

Lilith:
Prva žena koju je Bog stvorio Adamu (detaljnije u jednom od sledećih tekstova koji ću napisati)


Lilin:
Lilin je više a ne jedan Succubus i po Jevrejskom vjerovanju predstavljaju djecu Lilith i Adama dok mu je Lilith još bila žena.

Mara:
Succubus zanosnog izgleda koji voli da snažno "grli" svoje žrtve i tako ih imobiliše pričinjavajući im bol i dovodeći do gušenja i paralize u snu. Za nju se vjeruje da voli i da davi svoje žrtve stežući im vrat.

Lamia
Lamija je oblik Succubusa zastupljen u predanjima naroda koji danas naseljavaju Veliku Britaniju i Irsku. Predanja kažu da se Lamia pojavljuje kao prelijepa mlada djevojka na grobljima i mami mlade muškarce u njihovu smrt.
Legla bi i čekala da naiđe mladić koji bi došao da joj pomogne vidjevši je kako bespomoćno leži. Naravoučenije tih legendi kaže da ako vidite mladu ženu kako leži na groblju prvo treba da je pozovete i čekate da vam nešto odgovori, bilo šta. Razlog za ovo je što Lamia ne može da vam odgovori jer umjesto jezila ima zmiju ili nešto vrlo slično i može samo da sikće.

Sliku ispod mi je nacrtala moja zena


http://duchess-bgd.deviantart.com/art/Light-gives-me-pain-200463405
Link za sliku iznad

Incubus (množina Incubi)

Incubus predstavlja mušku formu ranije opisanog Inccubusa tako da većina toga rečenog za nju važi i za njega.
Sam naziv Incubus potiče od latinskog Incubo, Incubare što znači "leći na".
Incubus predstavlja demona koji napada svoje žrtve - najčešće žene - tokom sna i tokom seksualnog čina crpi životnu energiju kojom se hrani.

Incubus ne mora u ovom odnosu da bude napasnik već će ovu vezu kada god to može učiniti dobrovoljnom i iz nje se često može roditi dijete sa nekim natprirodnim osobinama. Ovakav slučaj po predanju se desio sa majkom čuvenog Arturovog čarobnjaka Merlina čiji je otac navodno bio Incubus, Geoffrey of Monmouth's Historia Regum Britanniae.
Iz dobrovoljne veze sa Incubusom obično nema neželjenih efekata, jer u tom slučaju on nema namjere da naškodi ženi.
U slučaju da ta vaza nije dobrovoljna posle nekog vremena može doći do pogoršanja zdravlja žrtve i na kraju i smrti.

Kao i kod slučaja sa Succubusom, žrtve prijavljuju / osjećaju simptome paralize tokom sna, teško disanje, nemogućnost pokretanja udova ili čitavog tijela, pritisak na plućima, a često ukoliko vide Incubusa nad sobom to doživljavaju kao noćnu moru.

U starijim vremenima Incubus je često bio korišćen kao alibi silovateljima, a naročito kada se to dešavalo tokom incestoidne ili nasilne veze. Silovatelji bi priznavali da su bili zaposjednuti od strane demona Incubusa i da nisu znali šta rade dok ne bi bilo kasno.
Ovo je takođe bio omiljen izgovor ljudima sa visokih položaja i sveštenih lica, ili onih koji bi ih otkrili, jer je to bilo lakše objašnjenje nego javno kazati da su te osobe zloupotrebile svoj položaj, silovale i bez posledica se izvukle sa tim.

Jedno od najranijih pisanih pominjanja Incubusa datira još iz doba Mesopotamije, oko 2400 god. prije nove ere, u djelu Lista Sumerskih Kraljeva, gdje je otac čuvenog heroja Gilgameša naveden kao Lilu - demon koji zavodi i seksualno opšti sa ženama tokom njihovog sna.

Incubuse i Succubuse kasnije naročito pominju Sv. Augustin (354-430 godine), u djelu De Civitate Dei - Božiji grad, i Toma Akvinski (800 godina kasnije) koji navode da je tokom njihovog života zabilježen bio veliki broj napada i Incubusa i Succubusa.
Tada se često pominje teorija, koja je ostala i do danas, da u stvari nije riječ o dva već o jednom biću koje može da uzme mušku ili žensku formu, a u zavisnosti od toga kojeg je roda žrtva koja mu se dopada. Takođe, na ovaj način, kako je po ovoj teoriji to biće nesposobno da se samo razmnožava, u stanju je da uzme sve što mu treba od svojih žrtava: od muškarca sjeme koje potom izmijeni da u sjeme Incubusa, a zatim da tako izmijnjenim semenom oplodi sledeću žrtvu - ženu, koja će mu roditi potomstvo.
Ipak, teorija da su to dva bića, a ne jedno je dosta dominantnija.

Oko samog izgleda Incubusa postoje vrlo oprečne teorije i tvrđenja. Nekada je u obliku deformisanog patuljka kao npr. u Čileu, nekada je samo patuljak - Zanzibar, Ekuador, nekada ima oblik samo mutnog svjetla - Mađarska, nekada kao vrlo lijep i šarmantan mladić - Brazil...
U suštini ima se utisak da nema tačan izgled već da poprima formu onoga kakvog ga žrtva ili ljubavnica "vidi". Ukoliko je žena žrtva onda ga vidi što strašnijeg i ogavnijeg. Ukoliko je ljubavnica onda ga vidi kao šarmantnog mladića i po svojim idealnim mjerilima.
Takođe, ukoliko je veza voljna, Incubus će se potruditi da u ženi "otključa" sve njene seksualne porive, maštanja i želje, a naročito ukoliko je bila sputavana (kulturom, odgojem, strahom...) ili usamljena.

U nekim predanjima Incubus i Succubus se nazivaju i vamprima s tim da se ne hrane krvlju već životnom energijom.
Ova razlika, međutim, ne sprečava novije generacije umjetnika da se u svojim prikazima igraju njihovim izgledom, a što nas opet vraća na prethodnu tvrdnju o njihovm izgledu tj. da se prikazuju svojim žrtvama / ljubavnicima upravo onako kako ovi i žele da ih vide.

Дивна тема  

Само тако настави!  

Hvala hvala
Drago mi je da ti se dopada
Toliko sam za sada napisao
Potrudicu se narednih dana da napravim bar jos jedan tekst

Sjajno! Hvala ti za ovo!

Nisam sve procitala, nemam sad vremena da procitam dublje, ali sigurno hocu.

Svaka cast tvojoj zeni. Cool slika!

E hvala!
Sada ste me motivisali da nastavim da pisem jos tekstova i i dalje uredjujem ovu temu
YEY!

Evo, procitah sve.
Moje male reakcije.

Za Alkoniste sam negde i nekad cula, ali sam ih smetnula sa uma.

Teme price o Domacima (valjda cete razumeti, mrzi me da pisem nasiroko): mladost, neiskustvo, postenje; mudrost, iskustvo, pronicljivost; koristoljubivost, iskusenje, potraga...

Sirene... Zanimljivo, nisam znala za vezu sa Persefonom.

Ah, Avgustin i Akvinski... Moram jednom procitati njihova originalna dela, jer mi je skoro preko glave da svako malo nailazim na odelke iz njihovih dela, u Sociologiji, Pravu, Kriminologiji, Konfliktima...... Ovako cu makar imati “first person experience”, a da ne tumacim ono sto je autor koji ih je citirao hteo da kaze...


Samo tako nastavi!

Hvala, nadam se da cu tokom iduce sedmice imati vremena da napisem jos jedan tekst ili dva...
Vec imam neke ideja sta cu pisati
Takodje, drago mi je da je moje pisanije bilo i zabavno i edukativno hihihi
Sto se Avgustina i Akvinskog tice moram ti samo reci da se njihova djela citaju sporo pa se pripremi na strpljenje

Nisam ni sumnjala da je tako.